Bio jednom jedan duhovni Učitelj koji je imao samo dvadeset učenika. Većina njegovih učenika su bili iskreni, posvećeni i težeći. Samo su ih dvoje ili troje bili neduhovni i nebožanski. Jedna od tih neduhovnih učenica bližila se svojoj sedamdesetoj i bila najstarija učenica tog Učitelja, što se tiče godina. Ta starija žena je imala običaj da dvaput nedeljno dolazi i plače pred Učiteljem. Plakala bi i plakala, a kad bi je Učitelj upitao šta ne valja, uvek bi odgovorila: "O, jednog dana ću ti reći. Jednog dana ću ti reći".
Tako je to išlo oko godinu i po. Onda, jednog dana ona reče: "Žao mi je, ali moram da ti kažem da je moj muž poslednjih nekoliko godina bio veoma bolestan. Sad je doživeo manji moždani udar; ne može da pokreće svoju desnu ruku. Dok smo oboje bili mladi, bili smo veoma dragi jedno drugom, ali sada se mrzimo. Ostali smo zajedno zato što bi nam se ljudi mogli podsmevati ili nas osuđivati ako se raziđemo. Ipak, osećam se žalosno što moj muž toliko pati. Ako možeš ikako da pomogneš, molim te, reci mi".

Radoznalost nije duhovnost. Ali, mi ne možemo da postanemo iskreni preko noći. Ako nisam iskren, ne mogu da postanem iskren u tren oka. To nije moguće. Ali, ako iz radoznalosti želim da vidim šta se događa u duhovnim tragaocima koji osećaju da im je neophodan jedino Bog, možda ću i sam pokušati da se ponašam iskreno, zato što vidim nešto božansko i ispunjujuće u njima. Zato, kad neko pođe nekom iskrenom duhovnom tragaocu ili duhovnom Učitelju iz radoznalosti, on ipak može da vidi nešto što ranije nije video.
Šri Činmoj: Dragulji sreće
P: Mogu li neke vrste muzike da nas uznemire i izmene naše duhovno stanje?
